Prošle školske godine naša je dramska grupa (tada smo bili šestaši) osmislila predstavu u kojoj je jedan od likova slijepi dječak. Trebao nam je bijeli štap, neizostavno pomagalo slijepim osobama. Voditeljica naše dramske grupe prof. Sanja Ilčić otišla je po bijeli štap našim susjedima prekoputa škole. Tamo se nalazi Centar za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“. Ondje se školuju osobe s oštećenjem vida kao i potpuno slijepe osobe. Našoj je profesorici bijeli štap posudila gospođa Ivana Šalković koja je po struci psihosocijalna rehabilitatorica. Prof. Šalković još je u lipnju najavila kako će njihov Centar u listopadu svečano obilježiti obljetnicu svoga djelovanja te nas je pozvala na njihovu priredbu.
U rujnu i listopadu za lektiru smo čitali roman Damira Miloša „Bijeli klaun“. Glavni je lik dječak daltonist koji ne razlikuje boje, no u otkrivanju boja pomaže mu slijepi starac koji ga na poseban način podučava kako otkriti, osjetiti i shvatiti boje u svom životu. Dobili smo i grupne zadatke pa smo morali izraditi plakate s temama: Vinko Bek, Louis Braille, John Dalton, slavne slijepe osobe, medicinski uzroci sljepoće i slabovidnosti te savjeti za pomoć slijepim i slabovidnim osobama. Naše je plakate prof. Ilčić odnijela u Centar V. Bek, a prof. Šalković bila je njima oduševljena te su ih djelatnici Centra postavili u predvorje svoje zgrade.
Došao je i 15. listopada 2025., dan kad je Centar Vinko Bek slavio okruglu 130. obljetnicu. U pratnji naše ravnateljice, knjižničarke i profesorice nas desetero dramaca iz 7.a i 7.b otišli smo iz škole i jedva čekali vidjeti kako Centar izgleda iznutra i što se sve tamo događa.
Kod ulaza nas je dočekala gospođa Šalković u plavoj majici, a odmah smo vidjeli da gotovo svi učenici i djelatnici Centra nose takve majice. Na majicama su bila nacrtana dva lika, a poslije smo saznali da su to Vinko i Hinko. Vinko je već spomenuti Vinko Bek, prvi učitelj i pedagog koji se posvetio obrazovanju slijepe djece. Hinko je bio slijepi dječak, njegov prvi učenik. Na panoima nasuprot ulazu nalazili su se naši plakati koje smo radili za lektiru. Izgledali su jako dobro i baš smo bili ponosni! Naravno, odmah je palo i puno fotkica ispred plakata.
Ušli smo u dvoranu za tjelesni (koja je zaista jako velika) i sjeli na tribine. Uskoro je počela svečana priredba povodom 130. godišnjice kao i Dan otvorenih vrata. Bilo je tamo mnogo dramskih grupa, pjevača, svirača i gostiju. Neki službeni gosti držali su neke službene govore, ali to smo uglavnom zaboravili.
Jedna od posebnih gošći bila je praunuka Vinka Beka, prof. Živković. Čak je čitala pisma koja je sam Vinko Bek poslao ili primio. Zatim su nastupili mladići i djevojke koji su prelijepo pjevali te mladić koji je čitao svoj nagrađeni literarni rad na brajici.
Starija, vjerojatno srednjoškolska dramska grupa, prikazala je život i tipične tinejdžerske probleme sa školom, prijateljima i zaljubljivanjem. Shvatili smo da osobe s poteškoćama vida imaju jednake probleme i interese kao i svi ostali mladi.
Mlađa dramska grupa izvela je priču o životu Hinka, prvog učenika Vinka Beka, u obliku mjuzikla. Prikazali su njegovo školovanje i dio daljnjeg života. Bila je to jedna od točaka koja nam se posebno svidjela jer su djeca glumila, pjevala i svirala.
Kada je program priredbe završio, otišli smo pogledati novu zgradu Centra. Tamo smo isprobavali razne aktivnosti koje su slijepima svakodnevne. Probali smo naočale koje simuliraju različite poremećaje vida. Pisali smo na posebnom stroju za pisanje brajice (ali na kompjutoru), prelijevali vodu i isprobavali mirise, a sve to s povezom na očima. Bila je čak i zvučna vaga pomoću koje smo trebali izvagati 50 g riže, a svi smo se okupili i oko stroja koji je govorio koje je boje odjeća.
Vratili smo se u školu puni dojmova. Naučili smo da slijepima život nije lak kao nama, ali nisu niti blizu bespomoćnosti, pogotovo u vrijeme današnje tehnologije.
